Svi ponekada imamo i lepe i ružne emocije. Kada smo srećni često taj osećaj delimo sa najbližim osobama. A kada smo tužni, uplašeni, depresivni, besni, povlačimo se u sebe i taj osećaj ne delimo ni sa kim. Potreban nam je savet ili mišljenje nekoga ko je stručan da nam pomogne ali se ne usuđujemo ikoga da pitamo. Razlog znamo samo mi. Od danas na našem sajtu imate mogućnost da uz najveću diskreciju - uz šifru, postavite pitanje stručnjaku psihologu- psihoterapeutu i da pročitate odgovor. Koristeći šifru zadržavate potpuno pravo na diskreciju a stručan odgovor dobijete na našem sajtu u roku od 48h.



Ukupno: 680
Juče: 132

Danas: 281


 

  

PSIHOLOG RADMILA GRUJIČIĆ
psihopomoc2012@yahoo.com

Pratite nas na Facebook-u

Psiho centar Psihomedica
https://psiho-centar-psihomedica.business.site/




POST-TRAUMATSKI STRESNI POREMEĆAJ (PTSP)

 

Jedan od velikih problema u današnjem svetu su upravo psihološki problemi i poremećaji koji se javljaju kao posledica traumatskih, stresnih događaja. Prirodne traume, zemljotresi, poplave, požari, i velike društvene traume kao što su ratovi i sve što rat nosi sa sobom, mogu da uzrokuju teško podnošljiv stres i poremećaj kod individue ali i porodice, pa čak i čitavog društva. 

Postoje raznovrsne definicije traume danas. Najšira definicija traumatskog iskustva bi bila da je to bilo koje iskustvo koje prevazilazi granice uobičajenog iskustva i očekivanja.

Trauma se definiše i kao bilo koja po život opasna, emocionalno nesavladiva katastrofa koja prevazilazi uobičajene mehanizme prevladavanja, bez obzira da li se ta trauma odigrala u detinjstvu ili u odraslom dobu, bez obzira da li je trauma kratko trajala ili se dešavala tokom celog života.

Traumatsko iskustvo koje se vezuje za Post-traumatski stresni poremećaj (u daljem tekstu PTSP) treba da zadovolji sledeće kriterijume:

1.       osoba je doživela, prisustvovala ili bila suočena sa događajem koji je opasan po život ili fizički integritet osobe ili drugih.

2.       Reakcije osobe uključuju osećanja intenzivnog straha, bespomoćnosti i užasa. 

Prvi kriterijum je vezan za karakteristike stresora, ali mnoga istraživanja su pokazala da postraumatski simptomi nisu direktno proporcijalni jačini stresora, i da su subjektivni faktori jako bitni u predikciji PTSP simptomatologije, te je i drugi kriterijum uveden.

Kod osoba koje boluju od PTSP-a, traumatsko iskustvo koje su doživeli se uporno ponavlja preko

§         Intruzivnih, mučnih sećanja na događaj koja se javljaju u vidu slika, misli ili percepcija
§         Zastrašujućih snova o događaju
§         Osećanja kao da se zastrašujući događaj ponovo dešava, koje se javlja u budnom ili intoksiciranom stanju i manifestuje preko iluzija, halucinacija ili flashback epizoda traumatičnog događaja.
§         Spoljašnjih ili unutrašnjih podsetnika na traumu koji dovode do reaktivacije osećanja ili ponašanja koja su vezana za traumatski događaj

Osoba gubi interesovanja za sve aktivnosti koje je ranije volela da upražnjava, ulaže ogromne napore kako bi izbegla misli, osećanja ili ljude koji je podsećaju na traumu, vrlo često je nesposobna da se seti nekih važnih aspekata i delova traumatskog događaja, oseća se drugačije i otuđeno od drugih, bliskih osoba u svom životu ili čak ne oseća ljubav i privrženost prema nekada bliskim članovima svoje porodice. Osoba ima osećaj skraćene budućnosti, osećaj da neće imati porodicu, karijeru, uobičajen normalan život.

Jedan od čestih simptoma PTSP-a je i osećanje da je sama osoba ili svet oko nje nerealan (depersonalizacija / derealizacija). Depersonalizacija može da uključuje osećanja odvojenosti «duha» od tela, kada osoba ima osećaj kao da posmatra sebe i ono što joj se dešava sa distance; osećanja velikih telesnih promenena kao što je npr. osećaj da su telesni ekstremiteti veći nego što bi trebalo da budu, itd. Derealizacija, odnosno osećanje nerealnog vezano za objekte spolja, se često javlja paralelno sa depersonalizacijom.

Svi ovi simptomi jako ometaju osobu u socijalnom i u svim drugim oblastima funkcionisanja.

Tok Post-traumatskog stresnog poremećaja

Tok PTSP-a nema izrazitu pravilnost. Ponekad simptomi nestanu za nekoliko meseci, i ako traju manje od tri meseca takav PTSP se naziva akutnim. Ali, ponekad simptomi mogu trajati mnogo duže i bolest ulazi u hronični stadijum. Simptomi PTSP-a se mogu javiti neposredno nakon traume, ali i odloženo i do šest meseci nakon traumatskog iskustva.

Generalno gledajući prognoza za one koje boluju od PTSP-a nije tako sjajna, naročito za žrtve ozbiljnih trauma. Istraživanja na osobama koje su bile u koncentracionim logorima, pokazuju da i nakon dvadeset godina još uvek postoje simptomi vezani za traumatski događaj kao što su osećanje krivice i anksioznost.

Osetljivost za Post-traumatski stresni poremećaj

Postoji mnogo pokušaja utvrđivanja faktora koji predisponiraju pojavu PTSP-a. Rađena su mnoga istraživanja koja su podrazumevala različita ispitivanja ljudi kod kojih se nakon traumatskog događaja (kao što su požari, eksplozije, ratište) javio PTSP, i onih kod kojih nije bilo simptoma PTSP-a. Neki od psiholoških faktora koji su bitni za pojavu PTSP nakon traumatskog događaja su sledeći:
§         Postojanje psihičkih problema pre traume
§         Postojanje psihičkih poremećaja u porodici
§         Visok neuroticizam
§         Spoljašnji lokus kontrole
§         Trans-generacijska trauma, odnosno postojanje iskustva traume u ranijoj generaciji u porodici [1]
§         Postojanje ranijih traumatskih iskustava

Ovi nalazi sugerišu da su osobe koje imaju visok nivo mentalnog zdravlje pre traume najmanje pod rizikom za PTSP. Ali ako je traumatsko iskustvo dovoljno zastrašujuće, prethodno dobro psihološko zdravlje ga verovatno neće zaštititi. (Solomon, Kotler, Mikulincer, 1988.). Prema još nekim nalazima, nedostatak socijalne podrške kada je najviše potrebna, može takođe uticati da prethodno psihološki zdrave osobe podlegnu traumi.

Genetske predispozicije su još jedan od faktora bitnih za pojavu PTSP, kako sugerišu studije. Na osnovu obimnog istraživanja koje je sprovedeno u Americi na vijetnamskim veteranima blizancima, utvrđeno je da jednojajčani blizanci imaju sličniji nivo PTSP-a od dvojajčanih blizanaca, što ukazuje na značaj genetskih faktora kod PTSP-a.

Tretma

Istraživanja sprovedena u poslednjih deset godina ukazuju da PTSP dovodi do niza bioloških promena i u skladu sa rezultatima najnovijih istraživanja tretman PTSP-a bi trebalo da se usklađuje.

Tako su istraživanja pokazala da kod osoba sa PTSP-om postoji pojačana aktivacija autonomnog nervnog sistema, koji kao da ih priprema na “akciju”. Pojačana aktivnost ANS kod traumatizovanih osoba često dovodi do nagle i burne reakcije na određene stimuluse, gde je fizička i emotivna reakcija neproporcijalna realnoj opasnosti. Ta disocijacija između jačine spoljašnjeg stimulusa i jačine reakcije ANS treba, po mnogim autorima da bude u centru pažnje u tretmanu PTSP-a, te se koriste razni psihofarmakološki agensi koji smanjuju ovaj disbalans, odnosno reakciju. Ipak, psihoterapija, kao i neke druge nefarmakološke intervencije poput tehnika relaksacije, biofeedback-a, mogu takođe biti jako korisne. Najbolje rešenje predstavlja kombinaciju jednih i drugih intervencija.

Prema mnogim istraživanjima, različiti psihoterapijski tretmani mogu dovesti do znatnog poboljšanja stanja kod obolelih od PTSP-a, ali su potrebna dalja istraživanja u ovoj oblasti. Rezultati nekih preliminarnih ispitivanja ukazuju na značaj jednog novog pristupa lečenju ovog poremećaja, Eye Movement Desensitization and Reprocessing (EMDR), ali dodatne studije su neophodne kako bi se potvrdila njegova uspešnost.

[1] Na osnovu istraživanja Izraelskih ratnika u Libanu, ustanovljeno je da su oni veterani čiji su roditelji preživeli Holocaust imali jači PTSP od kontrolne grupe.

Bojana Živanović







Autorsko pravo preuzetog teksta je :   http://www.see-ran.org/expanded/?id=00182  Gde možete naći više informacija



 


Sva prava Zadržana Agencija 'Autentik'