KONVENCIJA O PRAVIMA DJETETA

 

Usvojena od Generalne skupštine Ujedinjenih nacija

20. novembra 1989, godine

PREAMBULA

Države - potpisnice ove Konvencije

Smatrajući da u skladu s principima proglašenim u Povelji Ujedinjenih nacija, priznavanje urođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske porodice predstavlja temelj slobode, pravde i mira na svijetu;imajući na umu da su narodi Ujedinjenih nacija u Povelji potvrdili svoju vjeru u osnovna ljudska prava i u dostojanstvo i vrijednosti ljudske osobe, i odlučili da potaknu društveni napredak i bolji životni standard u široj slobodi;priznajući da su Ujedinjene nacije u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima i u međunarodnim Ugovorima o ljudskim pravima, proglasile i složile se da svako ima prava i slobode izložene u ovim dokumentima, bez obzira na razlike kao što su rasa, boja kože, vjera, spol, jezik, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, imovina, rođenje ili neki drugi status; podsjećajući da je Opća deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija proglasila da djetinjstvo ima pravo na posebnu brigu i pomoć; ubijeđeni da bi porodici, kao osnovnoj grupi društva i prirodnom okruženju za rast i dobrobit svojih članova, a naročito djece, trebalo pružiti potrebnu zaštitu i pomoć, tako dabi mogla potpuno preuzeti svoje obaveze u okviru ljudske zajednice; priznajući da bi dijete, zbog potpunog i skladnog razvoja svoje ličnosti trebalo da odrasta u porodičnom okruženju, u atmosferi sreće, ljubavi i razumijevanja; smatrajući da dijete treba da bude potpuno spremno da živi pojedinačnim životom u društvu, i odgojeno u duhu ideala proklamovanih u povelji ujedinjenih nacija, a naročito u duhu mira, dostojanstva, tolerancije, slobode, jednakosti i solidarnosti; imajući na umu da je potreba da se posveti posebna briga djeci izražena u Ženevskoj deklaraciji o pravima djeteta iz 1924, i u deklaraciji o pravima djeteta prihvaćenoj od Generalne skupštine 20. novembra 1959, priznata u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, u međunarodnom Sporazumu o građanskim i političkim pravima (naročito u članovima 23 i 24), u međunarodnom Sporazumu o ekonomskim, društvenim i kulturnim pravima (naročito u članu 10) te statutima i relevantnim dokumentima specijaliziranih agencija i međunarodnih organizacija koje se brinu za dobrobit djece; imajući na umu da, kao stoje rečeno u Deklaraciji o pravima djeteta "dijete, zbog svoje fizičke i duhovne nezrelosti, treba posebnu zaštitu i brigu, uključujući i odgovarajuću zakonsku zaštitu, prije kao i poslije rođenja";

Podsjećajući se odredbi Deklaracije o društvenim i zakonskim principima u pogledu zaštite i dobrobiti djece, a posebnim osvrtom na davanja na njegu i usvajanja djece bilo u okviru jedne nacije ili međunarodno; standardnih minimalnih pravila Ujedinjenih nacija za provođenje pravde za mlade (Pekinška pravila) i Deklaracije o zaštiti žena i djece u velikoj nevolji i oružanim sukobima;

Priznajući da u svim državama svijeta postoje djeca koja žive pod izuzetno teškim uslovima i da ta djeca trebaju posebnu brigu; uzimajući u obzir značaj tradicije i kulturnih vrijednosti svakog naroda za zaštitu i skladni razvitak djeteta; priznajući značaj međunarodne saradnje za poboljšanje životnih uslova djece u svakoj zemlji, a naročito u zemljama u razvoju,

usvojile su ovu konvenciju.

PORODIČNI STATUS DJETETA

Roditeljski odnos nastaje prirodnim i pravnim putem. Prirodni put je rađanje djeteta, a pravni način je usvojenje. Dijete koje je rođenjem zasnovalo roditeljski odnos, može steći status:

BRAČNOG DJETETA,

ukoliko su njegovi roditelji u vrijeme njegovog rođenja ili začeća bili u braku, i dijete koje je rođeno u periodu do 300 dana po prestanku braka (drugi uslov odnosi se na naš porodični zakon),

VANBRAČNOG DJETETA,

kada roditelji u ovo vrijeme nisu međusobno u braku, ali odmah nakon rođenja, na osnovu njihovog priznanja, bude upisano u matičnu knjigu rođenja kao majka i otac. Uobičajeni termin "vanbračno dijete" u Porodičnom zakonu se zamjenjuje terminom "dijete rođeno van braka". U slučaju nastanka roditeljskog odnosa putem usvojenja, dijete dobija status usvojenog djeteta. U savremenom pravu usvojenje predstavlja najkvalitetniji vid zaštite djece bez roditeljskog staranja. Dijete dobija roditelje i druge srodnike, dobiva porodicu i stiče uvjete za sretno odrastanje.

DUŽNOSTI RODITELJA - PRAVA DJETETA

Roditeljsko pravo se sastoji od dužnosti i prava roditelja prema djeci koja se tradicionalno dijele na ona koja se odnose na ličnost i ona koja se tiče imovine djeteta. Dužnosti i prava roditelja su neodvojivo vezana za prava i dužnosti djece prema roditeljima. Težište je pri tom na dužnostima roditelja, odnosno pravima djeteta. Postoje cilj priznavanje roditeljima roditeljskog prava zaštita ličnosti, prava i interesa, te imovine djeteta na najbolji način i u najvećoj mjeri. Na značaj ovih prava i dužnosti se ukazuje u osnovnim odredbama Porodičnog zakona, u kojima se kaže da su roditelji dužni starati se o životu i zdravlju svoje djece, kao i o njihovom podizanju, vaspitanju i obrazovanju (Čl. 8), te da su djeca dužna starati se o svojim roditeljima, prema njima se odnositi s poštovanjem, pomagati im kada je to potrebno

(Čl. 9).

Dakle, dužnosti roditelja su u korelacionom odnosu sa pravima djeteta. Svaka od navedenih dužnosti roditelja je u isto vrijeme pravo djeteta. U tom smislu dijete ima pravo da ga roditelji čuvaju i vaspitaju, obrazuju, zastupaju, izdržavaju i da se staraju o njegovoj imovini.

DUŽNOSTI RODITELJA PREMA DJETETU

Roditeljske dužnosti prema djetetu dijele se na ona koja se odnose na ličnost i ona koja se tiču imovine djeteta.

Sadržaj roditeljskog prava čine slijedeće dužnosti i prava koja se tiću ličnosti djeteta:

čuvanje i vaspitanje djeteta

obrazovanje djeteta

zastupanje djeteta

izdržavanje djeteta

Ovdje se može uvrstiti i dužnost, odnosno pravo roditelja da odredi ime i prezime djeteta, kao i njegovo prebivalište.

DUŽNOSTI I PRAVA RODITELJA PREMA LIČNOSTI DJETETA

1. Čuvanje i vaspitanje djeteta

Ovo je najvažnija obaveza i pravo roditelja. U prvom redu ovdje se radi o dužnosti roditelja da štite svoju maloljetnu djecu, da se brinu o njihovom životu i zdravlju (Čl. 84/1 P.Z.).

Staranje roditelja o djetetu je posebno važno dok je dijete malo, kada je neophodna njihova svakodnevna briga o ishrani, smještaju, odjeći, obući, liječenju i svemu ostalom što osigurava njegov pravilan fizički i psihički razvoj. Pravilnom formiranju ličnosti djeteta u najvećoj mjeri mogu doprinijeti roditelji svojim načinom života i uticajem na dijete i njegovo ponašanje. Roditelji dijete uče pravilima života u porodici i društvu, utiču na formiranje njegovog stava prema društvu, osposobljavaju ga za samostalan život i razvijaju radne navike kod djeteta. Konvencija o pravima djeteta zahtijeva od država da priznaju da svako dijete rođenjem ima pravo na život i da osiguravaju u najvećoj mogućoj mjeri opstanak i razvoj djeteta.

Pod vaspitanjem se u pravnoj literaturi podrazumjeva:

staranje o djetetovom fizičkom, moralnom i intelektualnom razvoju, odnosno

društveno, moralno, seksualno vaspitanje, odnosno upoznavanje sa pravilima društvenog života, formiranje pravilnog odnosa prema radu, prihvatanje i njegovanje određenih moralnih osobina, stalna kontrola nad postupcima djeteta, primjena vaspitnih mjera.

Ostvarenje brige i zaštite djeteta, kao i njegovo vaspitanje, jeste moguće samo ako dijete živi zajedno sa roditeljima. Zato, zakonodavac normira pravo maloljetne djece da žive zajedno sa svojim roditeljima, a samo onda kada to zahtjevaju opravdani intetesi djece, ona mogu živjeti odvojeno od roditelja.

Zajednički život sa djetetom omogućuje roditeljima da kontrolišu dijete, njegove aktivnosti, postupke i odnose, i da, onda kada za tim nastane potreba, preduzmu odgovarajuće mjere prema djetetu. Ovaj stalni nadzor nad djetetoom osigurava njegovu zaštitu, a može i spriječiti prouzrokovanje štete trećem licu od djeteta.

2. Obrazovanje djeteta

Kao dužnost i pravo roditelja, obrazovanje se sastoji u opštem i stručnom obrazovanju djeteta, kako bi se osposobilo za samostalan život, rad i uključivanje u društvo. Roditelji imaju pravo i dužnost da se staraju o obrazovanju svoje maloljetne djece, što znaci da ova njihova obaveza prestaje navršenjem punoljetstva djeteta. Roditeljska dužnost je da se staraju o redovnom osnovnom školovanju svoje djece. Dalje školovanje nije obavezno već zavisi od nekoliko okolnosti: od prilika roditelja, te od sposobnosti , sklonosti i opravdanih želja djeteta. Tako će roditelji, kojima imoviske prilike to dozvoljavaju, biti obavezni osigurati dalje školovanje onda kada se djete svojim uspjehom u osnovnoj školi pokazalo sposobnim za nastavljanje obrazovanja, za što izražava i svoju želju. Želja i sklonost djeteta treba da utiću, na izbor škole, tj. buduće profesije o čemu roditelji trebaju voditi računa. Kriterij za rješavanje nesporazuma između djeteta i roditelja uvijek treba biti interes djeteta. Obaveza obrazovanja ne prestaje punoljetstvom djeteta, već se, vezana s obavezom izdržavanja, produžava i nakon punoljetstva, ako je to u skladu s mogućnostima roditelja.

Ovu obavezu roditelji izvršavaju dajući djetetu sredstva za izdržavanje, u koja ulaze i sredstva potrebna za podmirenje obaveza nastalih u vezi sa njegovim školovanjem (školarina, udžbenici i sl.) Upravo jedan od razloga za produženje obaveze izdržavanja djeteta nakon njegovog punoljetstva je činjenica da se nalazi na redovnom školovanju. Kada roditelji nisu u mogućnosti objezbjediti djetetu srednje, više i visoko obrazovanje, a ono je sposobno i želi nastaviti školovanje, trebali bi se angažovati za dobivanje pomoći od društva.

Zastupanje djeteta

Dijete ima pravnu sposobnost, ali nije sposobno samo učestvovati u pravnom prometu, jer nema poslovnu sposobnost, stoga u njegovo ime i za njegov račun pravne poslove zaključuju njegovi roditelji, radi zaštite prava i interesa djeteta.

Obavezu zastupanja, isto kao i ostale dužnosti, roditelji vrše zajedno i ravnopravno, onda kada u ime i za račun djeteta istupa samo jedan roditelj, postoji prešutna saglasnost drugog roditelja za to zastupanje, osim ako on ne prigovori.

Dužnost i pravo zastupanja djeteta roditelji vrše do punoljetstva, odnosno do sricanja poslovne sposobnosti, ipak, oni ne mogu zastupati dijete u svim pravnim poslovima, a isto tako, nije sasvim isključena mogućnost učešća u pravnom prometu i samog maloljetnika.

Naime, lice koje je navršilo 15 godina i ima opštu zdravstvenu sposobnost, može zasnovati radni odnos, pismenom izjavom, bez učešća njegovih roditelja. U tom slučaju, maloljetnik može raspolagati svojom zaradom uz jedino ograničenje, da je dužan doprinositi za svoje izdržavanje, vaspitanje i obrazovanje. Moguće je da roditelj zastupa dijete u svojstvu punomoćnika, na osnovu punomoći kojom dijete ovlašćuje roditelja, da u njegovo ime i za njegov račun zaključi pravni posao.

U zastupanju djeteta roditelji su, u pravilu samostalni, ostavlja im se da sami cijene interes djeteta i da odluče o zaključenju pravnog posla. Međutim ta je samostalnost ograničena pri zaključivanju poslova koji se tiću otuđenja ili opterećenja vrednijih stvari i prava iz imovine djeteta radi zadovoljenja potreba djeteta. Ove poslove roditelji mogu zaključiti samo uz odobrenje nadležnog organa starateljstva. Time se štiti imovina od eventualne zloupotrebe od roditelja i sprečava se raspolaganje tom imovinom onda kada se egzistencija djeteta može osigurati na drugi način.

Izdržavanje djeteta

Izvršavanje ove dužnosti ima veliki značaj za dijete, jer je to pretpostavka za vršenje svih ostalih prava i dužnosti prema djetetu.

Ova obaveza ostaje i onda kada roditeljsko pravo kao cjelina prestane punoljetstvom djeteta ili bude oduzeto roditeljima.

Prema Konvenciji o pravima djeteta (Čl. 27.), odgovornost roditelja i drugih lica odgovornih za dijete je da, u okviru sposobnosti i finansijskih mogućnosti, osiguraju životne uslove potrebne za razvoj djeteta (životni standard primjeren fizičkom, mentalnom duhovnom moralnom i društvenom razvoju djeteta). Kako je već rečeno, ova obaveza nadživljava roditeljsko pravo tj. ostaje i nakon punoljetstva djeteta, ako se djeca nalaze na redovnom školovanju a najduže do navršene 26. godine života, osim ako redovno školovanje nije u tom vremenu završeno iz opravdanih razloga. Razlog za produženje je da se dijete osposobi za određeni poziv i

djelatnost, kako bi moglo samo osigurati svoju ali i egzistenciju drugih lica. Istina, ovdje obaveza izdržavanja zavisi od mogućnosti roditelja, dok u izdržavanju maloljetnog djeteta moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti.

Također, izdržavanje se produžava nakon punoljetstva, kada je dijete zbog bolesti, fizičkih ili psihičkih nedostataka nesposobno za rad, a nema dovoljno srestava za život, ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, i traje sve dok traje nesposobnost.

DUŽNOSTI I PRAVA RODITELJA PREMA IMOVINI DJETETA

Maloljetno dijete može imati svoju imovinu, posebnu u odnosu na imovinu roditelja, mada takve situacije nisu česte. Ova prava i dužnosti u odnosu na imovinu koje je dijete dobilo nasljedstvom, poklonom i dr. Dok imovinom koje je dijete steklo radom, ono samo raspolaže ( uz ograničenje da mora doprinositi za svoje izdržavanje, vaspitanje i obrazovanje). Prema imovini djeteta, roditelji imaju slijedeća prava i dužnosti:

upravljanje imovinom djeteta

korištenje prihoda sa imovine

raspolaganje sa imovinom

UPRAVLJANJE IMOVINOM DJETETA

To su radnje koje roditelji zajedno i sporazumno preduzimaju radi očuvanja, unapređenja i uvećanja imovine djeteta, dakle upravljaju imovinom u interesu djeteta, tj. radnje koje moraju biti usmjerene na zaštitu i osiguranje imovine. Upravljanje se vrši na različit naćin u svakom pojedinom slučaju (npr. zaštita, od oštećenja i uništenja, organizovanje proizvodnje na poljoprivrednom imanju, ubiranje i prodaja plodova sa imovine, održavanje i izdavanje kuće za stanovanje i naplata stanarine i sl.)

Međutim, pri upravljanju imovinom ne smiju dirati glavnicu. Roditelj imovinom djeteta mora upravljati kao dobar domaćin ( BONUS PATER

FAMILIAS). U slučaju nemarnog i nesavjesnog postupanja, prema roditelju se mogu primijeniti zakonom propisane mjere. Organ starateljstva može zahtijevati od roditelja polaganje računa o upravljanju, a sud može odrediti mjere objezbjeđenja na imovini roditelja ili ih staviti u položaj staralaca. Tada bi roditelji prestali biti samostalni.

KORIŠTENJE PRIHODA SA IMOVINE DJETETA

Ukoliko imovina daje prihode, do punoljetstva djeteta roditelji imaju pravo i dužnost koristiti te prihode, ali o tome nisu samostalni kao pri upravljanju imovinom. Ograničeni su svrhom u koju upotrebljavaju prihode.

Mogu ih koristiti za izdržavanje, liječenje, vaspitanje i obrazovanje djeteta. Za izdržavanje članova porodice mogu koristiti ove prihode samo ako su nesposobni za rad i bez sredstava za život.

RASPOLAGANJE IMOVINOM DJETETA

Roditelji mogu samo uz odobrenje nadležnog organa starateljstva otuđiti ili opteretiti vrednije stvari i prava iz imovine maloljetnog djeteta radi njegovog izdržavanja liječenja, vaspitanja i obrazovanja ili ako to zahtijeva drugi važan interes djeteta.

Znači, roditelji su dvostruko ograničeni, i to:

Namjenom u koju se mogu iskoristiti sredstva dobivena raspolaganjem imovinom i ocjenom interesa djeteta od organa starateljstva.

Interesi djeteta su maksimalno osigurani, pošto se njihova ocjena ne ostavlja samim roditeljima nego organu starateljstva.

MJERE ZA ZAŠTITU DJETETA

Organ starateljstva, po službenoj dužnosti, preuzima mjere za zaštitu djeteta, vrši opšti nadzor nad vršenjem roditeljskog prava. Njegovo preventivno djelovanje je moguće preduzimanjem dviju mjera, pružanja pomoći

roditeljima (u sređivanju njihovih socijalnih, materijalnih i ličnih prilika i odnosa ili ih upućuje u odgovarajuće savjetovalište) i stalnim nadzorom nad vršenjem roditeljskog prava. Represivna mjera koju je ovlašten preduzeti je oduzimanje djeteta od roditelja. Dijete će se oduzeti od roditelja ako oni zanemaruju njegovo vaspitanje (ne staraju se o školovanju djeteta, ne prate njegov uspjeh u školi, pohađanje nastave, ako ga ne sprečavaju da se oda skitnji, alkoholizmu i sl.), ili ako dođe do poremećaja u vaspitanju (kada su kod djeteta izražene sklonosti ka delikvenciji, nasilju ili drogiranju, tako da

roditelji i pored uloženog napora, nisu u stanju sami ga vaspitati i starati se o njemu).

Najstrožija mjera je oduzimanje roditeljskog prava i to:

zbog zloupotrebe roditeljskog prava (ako roditelj zlostavlja dijete, kažnjava ga teškim kaznama, nagoni ga na teške poslove, skitnju i prostituciju, kod djeteta razvija mržnju, nepoštovanje tuđih prava i sloboda);

napuštanje djeteta (prekidanje prostorne i fizičke veze sa djetetom a da za to ne postoje opravdani razlozi);

roditelj svojim ponašanjem očito pokazao da se ne brine o djetetu (ponaša se kao prema strancu, kao prema licu prema kojem nema nikakvih obaveza);

grubo zanemarivanje vršenja roditeljskih dužnosti. Zbog običnog zanemarivanja dužnosti izriče se oduzimanje djeteta od roditelja (kao blaža mjera, koja se može izreći i onda kada roditelj nije uopšte kriv za svoje propuste u vršenju roditeljskog prava).

Mjere oduzimanja roditeljskog prava se, naprotiv, izriču kada se radi o grubom zanemarivanju, što znači da se traži veći stepen krivice roditelja. Ponašanje koje se može pripisati u krivicu roditelja (kada roditelj ostavlja dijete bez hrane i vode, kada ne liječi bolesno dijete, kada dijete prepusti ulici i lošem društvu, kada mu ne pruža pomoć u opasnosti).

Od svih prava i obaveza tom roditelju ostaje samo dužnost izdržavanja djeteta. Dijete se stavlja pod starateljstvo ili može biti usvojeno.

RODITELJSKO PRAVO

Roditeljsko pravao je priznato roditeljima radi zaštite ličnosti, prava interesa i imovine maloljetnog djeteta.

Ovo pravo traje dok postoji potreba za njim. Stoga ono prestaje sa punoljetstvom i emancipacijom djeteta(sticanjem poslovne sposobnosti) ili smrću jednog od njih. U prva dva radi se o prestanku na pravni način, a u poslijednjem o prirodnom načinu prestanka roditeljskog prava. Zasnivanjem usvojenja prestaje roditeljsko pravo prirodnih roditelja, ali se ono prenosi na usvojioca.