Negativne strane polnog odnosa

Kad je seksualna filozofija odrasle okoline mladog čovjeka zdrava i konstruktivna, vjerovatno je da će mladić ili djevojka, ohrabreni njome, krenuti u vlastiti ljubavni život pravilnim putem. Ali mladi ljudi na žalost često prihvataju i nezdrave nadzore svojih staratelja o polnom životu čovjeka, o drugom polu, o ljubavi i braku. Stoga im se dešava da u svoje ljubavne i bračne odnose unesu teške zablude i predrasude kojima su ih zatrovali njihovi staratelji, najčešće i sami potpuno dezorijentisani u stavu prema polnosti. To su otprilike ovakva shvatanja:

"Pravih prijatelja nema, sve je samo interes."”

"Ljubav ne postoji."”

"Muškarcima ni slučajno ne treba vjerovati, ženu gledaju samo kao objekat, kao komad mesa!"”

"Žene su prevrtljive, lažljive i pokvarene." To je kad muškarac kaže: "Sve ste vi iste!"”

"Muškarac treba da je gazda u kući, a dobra žena poslušna i njemu pokorna."”

"Ženi je mjesto u kući: da čisti, pere i rađa djecu; na muškarcu je da zarađuje."”

"Muškarac može da vara ali žena to ne smije ni slučajno: njeno nevjerstvo je nešto sasvim različito od njegovog!"”

"Ženu vodi osjećaj, a muškarca razum."”

"Pravi muškarci ne plaču."” ... itd.

Roditelji djeluju kao polni vaspitači svoje djece prvenstveno svojim ponašanjem u bračnom i porodičnom životu. Dijete se u velikoj mjeri identifikuje sa ponašanjem svojih roditelja na svim životnim područjima pa i u odnosu polova. To znači da poprima razne njihove osobine i doživljavajući ih kao svoje, ugrađuje u svoju ličnost pa se u kasnijem životu često i nehotice ponaša isto kao i njegovi roditelji. Na žalost, iskustva djece o braku svojih roditelja i o roditelju istog ili suprotnog pola često su negativna, mučna i bolna.Treba se sjetiti koliko često su djeca svjedoci teških svađa među roditeljima, njihovog međusobnog vrijeđanja i fizičkog obračunavanja ili hladnoće i strašne otuđenosti među njima. Djeca često godinama gledaju neravnopravan odnos među roditeljima: parazitsko ponašanje jednog i iskorištavanost drugog. U mnogim slučajevima doživljavaju roditelja suprotnog pola kao sebičnu, hladnu, bezobzirnu, agresivnu ili nepouzdanu, lažljivu i nevjernu osobu; ili pak kao paćenika, žrtvu svog partnera, vječitog slugu i tuđeg roba. Generalizacija takvih iskustava u mladom čovjeku često razvija negativne stavove prema polnosti i prije nego što stekne neka direktna iskustva u vlastitoj vezi. U njemu se pojavljuje teško nepovijerenje u drugi pol, sumnjičavost u ljubav, strah od braka. Međutim, i uprkos tim svojim negativnim shvatanjima, velika većina mladića i djevojaka, prije ili poslije, ipak stvara ljubavne veze i stupa u brak. Na takvo protivrječno ponašanje nagoni ih njihova seksualna ambivalencija. Oni čeznu za ljubavlju iako u nju ne vjeruju; žele polne odnose, a plaše se suprotnog pola; ne mogu bez braka, iako su skeptični prema njemu. Takva konfuzna osjećanja ne dopuštaju im da se u ljubavnoj vezi ponašaju prirodno, otvoreno i dosljedno nego je i njihovo držanje prema partneru puno protivrječnosti. Tada je sasvim razumljivo da zaista dožive razočaranja kojih su se pribojavali ....

Još uvijek ima dosta roditelja koji se prema polnosti svoje već odrasle djece odnose negativno. Oni žele da se njihova djeca, iako biološki i emotivno zreli mladi ljudi, suzdržavaju od polne djelatnosti, pogotovo od seksualnog odnosa, sve do svoje socijalne zrelosti, odnosno ekonomske nezavisnosti. Takav stav zauzimaju posebno prema ćerkama. "Najprije završi školovanje i zaposli se, pa onda radi šta hoćeš!", svakodnevna je roditeljska poruka djetetu koje je već punoljetno. Psihička zrelost je jedino mjerilo na temelju kojeg možemo ocijeniti da li je dvoje mladih spremno stupiti u polni odnos. No činjenica da je čovjek o nekome ekonomski ovisan nije nikakav dokaz da nije zreo za uspješan polni život s osobom koju voli. Ljudsko ponašanje ne možemo zbiti u neke čvrste kalupe, niti se čovjek zbog nečijih nametnutih pravila može lako odreći zadovoljavanja svojih prirodnih potreba. Stoga roditelji takvim svojim ponašanjem ne čine djeci nikakvu uslugu već ih oštećuju. Koji su najčešći motivi oštrog roditeljskog protivljenja polnom životu mladih? Ćerkama se obično brani iz straha da u kuću ne donesu vanbračnu djecu. Istovremeno, roditelji ništa ne čine da ih upute i osiguraju im uspješnu kontracepciju. Time opet dokazuju kako uopšte ne misle na sreću vlastite djece, već samo na svoju sebičnost. Sinu roditelji rijeđe brane polni odnos; ako to ipak čine, onda ih na to navodi strah da bi ga neka djevojka mogla "uhvatiti", odnosno navesti na "brak prije vremena", prije nego što to njima odgovara. Dakle, opet se radi o egoizmu, a ne o brizi za dobro djeteta. Upravo njihovo uporno nerazumijevanje za ljubavne i polne potrebe mladih pokazuje da ni vlastite ljubavne i polne potrebe ne zadovoljavaju, niti su to ikad činili, na punovrijedan način. Osobu koju volimo i s kojom želimo održati ljubavnu vezu ne možemo do kraja upoznati, a tako ni u potpunosti zavoljeti, dok s njom ne stupimo u polne odnose. A odlučiti se na brak s nekim, bez poznavanja njegove polnosti, prava je ludost. Ako neko u polnim odnosima spozna da se sa svojim partnerom ne može složiti, da ne može s njim uskladiti svoje polne potrebe, onda je svakako to bolje ustanoviti prije braka. Jer predbračnu ljubavnu vezu je mnogo lakše raskinuti nego brak, posebno ako su se već rodila djeca, a bračni drugovi stekli zajedničku imovinu. I bez obzira na budući brak, prirodno je da se dvoje ljudi koji se zaista vole, koji su postigli psihičku harmoniju, stapaju i u fizičko jedinstvo. Njihovo uzajamno fizičko zadovoljstvo produbljuje njihovu vezu, a jačanje ljubavnih osjećanja još više usklađuje njihov odnos i čini uživanjem u njemu apsolutnim. Sve to doprinosi opštem raspoloženju i izuzetnom zadovoljstvu ljudi koji su među sobom ostvarili ljepotu potpunog polnog užitka u ljubavnoj vezi.