Šta je homoseksualna panika? 
             
            
                  Jedan od strahova sa kojim pacijent može doći kod terapeuta
                      jeste takozvana homoseksualna panika, to jest strah pacijenta
                      da je homoseksualac. I u ovom, kao i u drugim slučajevima
                            seksualne disfunkcije, uzroci se nalaze u detinjstvu,
                            objašnjava dr Marija
                      Jovanović, neuropsihijatar 
                  Prva faza – faza smirenja 
                        
             
                
                Kada pacijent dođe s velikim strahom, prioritet terapeuta je
                da se pacijent smiri. Važno je da shvati da njegovi strahovi
                nisu tako strašni, jer on najčešće ima strah da će poludeti,
                da je gotovo s njim i sl. Prvo se ide na podršku kako bi se pacijent
                osetio jačim, kako bi shvatio da je njegov problem samo simptom
                koji ima uzrok, ali da nije tako strašan kao što izgleda. Čim
                se počne sa terapijom i razgovorima, počinje i faza smirenja.
                Primer je pacijent koji tri dana nije spavao misleći da je homoseksualac.
                Pošto terapeut zna o čemu se radi u takvim situacijama, on čeka
                da se pacijent smiri i da prestane da razmišlja o simptomima. 
            Druga faza – traženje povoda 
            U drugoj fazi pacijent i terapeut tragaju za neposrednim
              povodom. Naravno, taj povod ne bi bio dovoljan da ne postoje razlozi
              u prošlosti. To je i inače princip psihoterapije. Ništa ne može
              osobu potpuno da izvede iz takta ako ona nema ili neku predispoziciju
              ili događaje u prošlosti koji su bili slični, pa se sad nešto ponovilo
              ili produbilo. Zašto bi neko imao homoseksualnu paniku ako nikad
              nije imao takvu ideju u glavi i nije imao neka negativna iskustva? 
            Teorija kaže da neuroza mora da ima korene u detinjstvu
              ili u nekim kritičnim fazama. 
            Znači, prvo se ide na neposredne uzroke, što znači
              da je nešto postojalo u okruženju osobe. Kod pacijenta je možda
              postojao sukob sa devojkom koji je rezultirao sumnjom u sebe. To
              bi bio neposredan povod, a ni do tog povoda ne bi došlo da ne postoje
              predispozicije, to jest nesigurnost. Možda je taj muškarac prividno
              funkcionisao, a u suštini je imao problem. I kada se desi «zgodan
              događaj», fobija odjednom procveta. 
            Desi se da terapeut otkrije da je pacijent imao
              dosta fizičkih kontakata sa muškarcima. Na primer, bavio se sportom
              i dolazio u situacije da se svlači pred drugim muškarcima, kao
              i oni pred njim. Možda je poredio sebe sa drugima, možda ga je
              neko zavodnički pogledao, ili je on nečije telo doživeo kao poželjno.
              I tada je počela sumnja da sa njim nešto nije u redu. 
            Treća faza – povratak u detinjstvo 
            Kada film vratimo još više unazad i odemo u detinjstvo,
              otkrijemo da je pacijent imao stroge roditelje – oca koji je bio
              sklon kažnjavanju i majku koja je bila nepristupačna, ili, suprotno,
              prezaštićujuća i posesivna. Samim tim su mu nedostajali kvalitetni
              objektni odnosi. Nije bio u bliskom i toplom kontaktu ni sa jednom
              figurom u porodici, već su njegovi odnosi bili na distanci i možda
              je to njegov primarni problem. Ili terapeut naiđe na  klasičnu
              Edipalnu problematiku, što znači da je pacijent bio izuzetno vezan
              za majku, te je ona bila njegov nesvesni objekat, dok je otac bio
              izuzetno strog.  Samim tim, otac je bio simbol jedne zastrašujuće
              figure koja može da ga kazni. Tako se javila osnova za kastracioni
              strah, tu počinje da se ljulja seksualni identitet osobe i ona 
              može da skrene u to u šta misli da je skrenula, u ovom slučaju
              homoseksualnost. 
            Četvrta faza – rešenje 
            Uspešnost terapije mnogo zavisi od toga koliko
              često pacijent dolazi na terapiju. Ako neko dolazi samo jednom
              nedeljno, to se svodi na suportativnu terapiju (terapiju podrške).
              Najbolje je kad čovek kontinuirano dolazi, sedi u udobnoj fotelji
              ili leži na kauču, kao u klasičnoj psihoanalizi, jer tako može
              najbolje da se opusti, da se seća svoje prošlosti i da poveže celu
              priču. U tom smislu je veoma važan i transfer, jer je on često
              i glavni kurativni faktor (faktor izlečenja). Ako nema transfera,
              za terapeuta su stvari komplikovanije. Onog momenta kad se pacijent
              oslobodi strahova i kada mu se vrati potencija, za njega je to
              uspeh i to je obično dovoljno. Naravno, nijedan terapeut ne sme
              da garantuje da se neki poremećaj neće vratiti, ali u trenutku
              rešenja problema kao što je impotencija za pacijenta je to dovoljno.